U prvobitnoj strukturi Interneta, postojala je hijerarhija gateway uredjaja - rutera. Hijerarhija se odnosila na to da je citav Internet konstruisan od strane vec postojece ARPAnet mreze. Kada je Internet kreiran, ARPAnet je bio backbone tj. osnovna zila kucavica citave mreze. ARPAnet je bio zasluzan za prenos podataka preko vecih udaljenosti. Ovakav centralni sistem je nazvan core ili jezgro dok su svi uredjaji koji sluze kao prenosioci podataka nazvani core gateways.
U takvoj hijerarhijskoj strukturi, rutiranje informacija kroz cijelu mrezu se kao zadatak proslijedjivao do core gateway uredjaja. Takvi uredjaji su primali podatke, i proslijedjivali ih izmedju sebe koristeci Gateway to Gateway Protocol (GGP). Procesuirani podaci su nakon toga bili proslijedjeni do externih tj. vanjskih gateway uredjaja (rutera). Takvi centralni ruteri su odrzavali tacnost i pouzdanost unutar mreze i cijeli Internet.
Koristeci hijerarhijskih centralnih jezgrenih rutera da bi distribuirali informacije dolazilo je do vecih slabosti u mrezama: svaka ruta mora biti procesuirana od strane centralnog rutera (core). Ovo je stvaralo ogroman pritisak na takve uredjaje i kako je Internet rastao, laicki receno breme na takvih ruterima je bilo sve vece i vece. Kao takav, ovaj model nije mogao opstati, s toga je formiran novi model koji se koristi trenutno u svijetu.
Novi model za rutiranje se naziva routing domain (domena rute). Domena rute razmjenjuje informacije, na geografski udaljenim centralnim tackama, sa drugim domenama koristeci Border Gateway Protocol (BGP).
Svaki routing domain procesuira informacije koje primi od druge domene. Za razliku od hijerarhijskog modela, ovakav model ne ovisi o jednom sistemu kako bi odabrao najbolju rutu. Svaki domen radi svoj posao zasebno. Slika ispod jednostavno objasnjava ovaj proces.
Svaki krug predstavlja jedan routing domain dok se preklapajuci dijelovi koriste za razmjenu podataka. Na taj nacin se podaci geografski prenose sa jednog mjesta na drugo. Pitanje je kako ovakav sistem zna kuda proslijediti podatke (pakete)?
U vrijeme kada je kreiran Network Access Point (NAP), neki tamo pametni amerikanci su 90tih godina uspjeli povezati desetine mreza i omogucili komunikaciju i prenos podataka sa jednog kraja Amerike na drugi. NAP je ustanova u kojoj su Internet servis provajderi mogli uspostavljati zajednicke tacke i na taj nacin su mogli biti povezani te slati podatke sa jednog mjesta na drugo.
Slika iznad predstavlja ideju NAP grupacije. NAP je poveznica koja omogucava da se vise ISP-ova (U Americi bi bili Verizon, AT&T, Comcast, Charter i slicno) povezu i omoguce prenos podataka izmedju sebe, tako da korisnik Verizon ISPa moze poslati poruku korisniku nekog drugog ISP-a koji moze biti i lokalni tj. neki manji ISP.
Mnogi se servis provajderi oslanjaju na formalne dogovore u kojima dva servis provajdera sklapaju ugovor i odlucuju o dostupnosti informacija koje svaki od njih moze da primi ili posalje. Oni takvim ugovorima kreiraju privatne smjernice u vezi rutiranja.
Kreiranje stabilne i efektivne arhitekture rutiranja je osnovni zadatak kompanija koje su zasluzene za razvoj Interneta i mozemo reci da ce trenutna arhitektura rutiranja zastarjeti i biti zamijenjena optimizovanijom i efikasnijom arhitekturom.
U takvoj hijerarhijskoj strukturi, rutiranje informacija kroz cijelu mrezu se kao zadatak proslijedjivao do core gateway uredjaja. Takvi uredjaji su primali podatke, i proslijedjivali ih izmedju sebe koristeci Gateway to Gateway Protocol (GGP). Procesuirani podaci su nakon toga bili proslijedjeni do externih tj. vanjskih gateway uredjaja (rutera). Takvi centralni ruteri su odrzavali tacnost i pouzdanost unutar mreze i cijeli Internet.
Koristeci hijerarhijskih centralnih jezgrenih rutera da bi distribuirali informacije dolazilo je do vecih slabosti u mrezama: svaka ruta mora biti procesuirana od strane centralnog rutera (core). Ovo je stvaralo ogroman pritisak na takve uredjaje i kako je Internet rastao, laicki receno breme na takvih ruterima je bilo sve vece i vece. Kao takav, ovaj model nije mogao opstati, s toga je formiran novi model koji se koristi trenutno u svijetu.
Novi model za rutiranje se naziva routing domain (domena rute). Domena rute razmjenjuje informacije, na geografski udaljenim centralnim tackama, sa drugim domenama koristeci Border Gateway Protocol (BGP).
Svaki routing domain procesuira informacije koje primi od druge domene. Za razliku od hijerarhijskog modela, ovakav model ne ovisi o jednom sistemu kako bi odabrao najbolju rutu. Svaki domen radi svoj posao zasebno. Slika ispod jednostavno objasnjava ovaj proces.
Svaki krug predstavlja jedan routing domain dok se preklapajuci dijelovi koriste za razmjenu podataka. Na taj nacin se podaci geografski prenose sa jednog mjesta na drugo. Pitanje je kako ovakav sistem zna kuda proslijediti podatke (pakete)?
U vrijeme kada je kreiran Network Access Point (NAP), neki tamo pametni amerikanci su 90tih godina uspjeli povezati desetine mreza i omogucili komunikaciju i prenos podataka sa jednog kraja Amerike na drugi. NAP je ustanova u kojoj su Internet servis provajderi mogli uspostavljati zajednicke tacke i na taj nacin su mogli biti povezani te slati podatke sa jednog mjesta na drugo.
Slika iznad predstavlja ideju NAP grupacije. NAP je poveznica koja omogucava da se vise ISP-ova (U Americi bi bili Verizon, AT&T, Comcast, Charter i slicno) povezu i omoguce prenos podataka izmedju sebe, tako da korisnik Verizon ISPa moze poslati poruku korisniku nekog drugog ISP-a koji moze biti i lokalni tj. neki manji ISP.
Mnogi se servis provajderi oslanjaju na formalne dogovore u kojima dva servis provajdera sklapaju ugovor i odlucuju o dostupnosti informacija koje svaki od njih moze da primi ili posalje. Oni takvim ugovorima kreiraju privatne smjernice u vezi rutiranja.
Kreiranje stabilne i efektivne arhitekture rutiranja je osnovni zadatak kompanija koje su zasluzene za razvoj Interneta i mozemo reci da ce trenutna arhitektura rutiranja zastarjeti i biti zamijenjena optimizovanijom i efikasnijom arhitekturom.